Nakon što su odradili turneju koja je, danas to slobodno možemo reći, zacrtala
neke nove standarde, pred U2-om se našao vjerojatno najveći izazov karijere.
Trebalo je nadmašiti ZooTV.
Da zadatak nije bio nimalo lak mogao se uvjeriti svatko tko je imao priliku vidjeti neki od ranijih POPMART koncerata koji su bili prepuni kikseva, kako benda tako i za tadašnje doba neviđene tehnike.
No krenimo redom.
Nakon što je okvirno utvrđen datum izlaska albuma (studeni 1996. koji je na kraju pomaknut na ožujak 1997.) počeli su planovi za realizaciju grandiozne turneje. Odlučeno je da će turneja biti stadionska i da će obići gotovo cijeli svijet. Kako se već znao naslov albuma (POP) i njegov lajtmotiv (kritika tadašnjeg društva, slično kao ZooTV no malo sofisticiranije) tako je i tematika turneje lagano počela dobivati neke svoje gradivne elemente - prvi od njih bio je ime, proslavljeni show dizajner Willie Williams nadjenuo je turneji ime POPMART. Odlučeno je da će show biti parodija konzumerizma koji je tada uzeo maha. Baš kako se ZooTV poigrao sa ulogom medija u društvu, tako se POPMART poigrao ulogom konzumerizma.
Da bi Wiliamsov koncept bio pretočen u stvarnost pobrinula se brojna ekipa od koje bi vrijedilo izdvojiti konstruktora pozornice Marka Fishera, inicijatora izrade tada najvećeg LED ekrana na svijetu širokog 52 i visokog 15 metara, redateljicu Catherine Owens koja je sa impresivnom umjetničkom ekipom ispunila ekran nevjerovatnim animacijama te tonca Joea O'Herlihya koji je imao nevjerovatno težak zadatak obzirom da je glavno ozvučenje koncerta doslovno visilo u ogromnoj košari iznad pozornice.
Kada je sve zgotovljeno bilo je jasno da se radi o nečem kolosalnom i do danas neviđenom: ispred 52 metra širokog ekrana nalazio se 25 metara visok luk (parodija na McDonaldsov znak) sa kojeg je visila košara u kojoj je bio skriven najnapredniji zvučni sustav tog vremena, s desne strane nalazili su se golemi limun-disko kugla koji je u drugoj polovici koncerta dovodio bend na B-stage (bend je izlazio iz limuna!) te gigantska čačkalica sa maslinom na vrhu. Zabava je bila zagarantirana, kao i zgražanje većeg dijela dotadašnje publike i kritike.
Da sve ne bi bilo tako idealno, pobrinuo se sam bend koji je album zgotovio neposredno prije polaska na turneju. Kako je album kasnio tako su izostale pripreme za turneju pa su prvi koncerti kako u glazbenom, tako i u tehničkom smislu, podbacili.
Nakon uspješne prezentacije albuma u ogromnom Njujorškom K-MART shopping centru, prvi U2-ov koncert u Las Vegasu (25.4.1997.) je bio čista suprotnost, težak podbačaj.
Prvi dan nakon koncerta krenule su kritike i dalo se naslutiti da se stvari neće odvijati onako kako je prvotno zamišljeno. Američka publika nije razumjela koncept showa i njegove poruke, pa su ostatak turneje kroz Ameriku U2 pratili slabo rasprodani stadioni. Već tada je bilo jasno da će s financijske strane ova turneja biti golemi promašaj.
Srećom, dolaskom turneje u Europu stvari su krenule nabolje, stadioni su bili nešto bolje popunjeni (Reggio Emilia 150000 ljudi!) a europska publika daleko otvorenija za novi U2-ov imidž.
Međutim, ono što je zapravo najbitnije i što je zapravo ono što ovu turneju čini velikom, su koncerti u Belfastu, Sarajevu i Tel Avivu.
Ti koncerti imaju mnogo veće značenje od same glazbe, na tim koncertima se pokazalo da je tada površno gledana turneja postala element koji je uspio zbližiti dotad smrtne neprijatelje.
Tako je jedan naizgled šareni cirkus učinio ono što niti sva politika, svi svećenici i vojske nisu uspjeli postići - pomiriti naizgled nepomirljive.
Od ta tri koncerta osobito će se pamtiti emocijama nabijen koncert u Sarajevu koji će barem jedan član grupe (Larry Mullen jr.) pamtiti kao najveći događaj svoje glazbene karijere. Da stvari budu dramatičnije, na tom je koncertu Bonu pukao glas već nakon četvrte pjesme ali njegova silna želja i nevjerovatna publika pomogle su da se koncert nastavi do zadnje pjesme. Možda zvuči nevjerovatno obzirom na izostanak Bonovog glasa, no radi se o sigurno jednom od najboljih koncerata uopće. Što zbog simbolike koju sam koncert nosi, što zbog agonije koju je Bono prošao na tom koncertu (više puta obraća se publici i na trenutke Bogu i moli za pomoć).
Sarajevska epizoda U2-a i općenito razdoblje POPMARTA će kod autora ovih redaka ostati zapamćena kao najsvjetliji trenutak U2-a, ne samo zbog glazbe već prvenstveno trenutaka poput onih u Sarajevu (sličnu simboliku su imali koncerti u Santiagu, Buenos Airesu, Johannesburgu....).
Nakon Europe, U2 je obišao i ostatak svijeta (Argentina, Brazil, Čile, JAR, Japan, Australija). Kao i uvijek, koncerti u Južnoj Amrici su bili pun pogodak a neki od njih su ovjekovječeni kao služebeni release na VHS-u (Mexico City).
Turneja je nakon 94 koncerta i gotovo godinu dana završila odličnim koncertom u Johannesburgu.
Financijska bilanca turneje je bila izrazito nepovoljna za U2, golemi troškovi transporta opreme i održavanja nevjerovatne pozornice i opreme, pristupačne cijene karata i slaba posjećenost koncerata rezultirali su sa 20 miljuna dolara gubitka koji je djelomično pokriven prodajom fanovskih rekvizita.
Svi kasniji osvrti na turneju POPMART i album POP uglavnom nose negativan predznak, većinom zbog debakla na prvih par koncerata i slabe zarade. Međutim, bez dlake na jeziku može se reći da se radi o notornoj gluposti, vjerojatnom prepisivanju kritika i papagajskom ponavljanju.Jer kod POPMARTA se radilo o pomno, do zadnjeg dijela, isplaniranom showu koji je sa dolaskom u Europu a posebno u Južnoj Americi, pokazao svu svoju raskoš, kako glazbenu, tako i onu duhovnu.
© u2croatia.net
Da zadatak nije bio nimalo lak mogao se uvjeriti svatko tko je imao priliku vidjeti neki od ranijih POPMART koncerata koji su bili prepuni kikseva, kako benda tako i za tadašnje doba neviđene tehnike.
No krenimo redom.
Nakon što je okvirno utvrđen datum izlaska albuma (studeni 1996. koji je na kraju pomaknut na ožujak 1997.) počeli su planovi za realizaciju grandiozne turneje. Odlučeno je da će turneja biti stadionska i da će obići gotovo cijeli svijet. Kako se već znao naslov albuma (POP) i njegov lajtmotiv (kritika tadašnjeg društva, slično kao ZooTV no malo sofisticiranije) tako je i tematika turneje lagano počela dobivati neke svoje gradivne elemente - prvi od njih bio je ime, proslavljeni show dizajner Willie Williams nadjenuo je turneji ime POPMART. Odlučeno je da će show biti parodija konzumerizma koji je tada uzeo maha. Baš kako se ZooTV poigrao sa ulogom medija u društvu, tako se POPMART poigrao ulogom konzumerizma.
Da bi Wiliamsov koncept bio pretočen u stvarnost pobrinula se brojna ekipa od koje bi vrijedilo izdvojiti konstruktora pozornice Marka Fishera, inicijatora izrade tada najvećeg LED ekrana na svijetu širokog 52 i visokog 15 metara, redateljicu Catherine Owens koja je sa impresivnom umjetničkom ekipom ispunila ekran nevjerovatnim animacijama te tonca Joea O'Herlihya koji je imao nevjerovatno težak zadatak obzirom da je glavno ozvučenje koncerta doslovno visilo u ogromnoj košari iznad pozornice.
Kada je sve zgotovljeno bilo je jasno da se radi o nečem kolosalnom i do danas neviđenom: ispred 52 metra širokog ekrana nalazio se 25 metara visok luk (parodija na McDonaldsov znak) sa kojeg je visila košara u kojoj je bio skriven najnapredniji zvučni sustav tog vremena, s desne strane nalazili su se golemi limun-disko kugla koji je u drugoj polovici koncerta dovodio bend na B-stage (bend je izlazio iz limuna!) te gigantska čačkalica sa maslinom na vrhu. Zabava je bila zagarantirana, kao i zgražanje većeg dijela dotadašnje publike i kritike.
Da sve ne bi bilo tako idealno, pobrinuo se sam bend koji je album zgotovio neposredno prije polaska na turneju. Kako je album kasnio tako su izostale pripreme za turneju pa su prvi koncerti kako u glazbenom, tako i u tehničkom smislu, podbacili.
Nakon uspješne prezentacije albuma u ogromnom Njujorškom K-MART shopping centru, prvi U2-ov koncert u Las Vegasu (25.4.1997.) je bio čista suprotnost, težak podbačaj.
Prvi dan nakon koncerta krenule su kritike i dalo se naslutiti da se stvari neće odvijati onako kako je prvotno zamišljeno. Američka publika nije razumjela koncept showa i njegove poruke, pa su ostatak turneje kroz Ameriku U2 pratili slabo rasprodani stadioni. Već tada je bilo jasno da će s financijske strane ova turneja biti golemi promašaj.
Srećom, dolaskom turneje u Europu stvari su krenule nabolje, stadioni su bili nešto bolje popunjeni (Reggio Emilia 150000 ljudi!) a europska publika daleko otvorenija za novi U2-ov imidž.
Međutim, ono što je zapravo najbitnije i što je zapravo ono što ovu turneju čini velikom, su koncerti u Belfastu, Sarajevu i Tel Avivu.
Ti koncerti imaju mnogo veće značenje od same glazbe, na tim koncertima se pokazalo da je tada površno gledana turneja postala element koji je uspio zbližiti dotad smrtne neprijatelje.
Tako je jedan naizgled šareni cirkus učinio ono što niti sva politika, svi svećenici i vojske nisu uspjeli postići - pomiriti naizgled nepomirljive.
Od ta tri koncerta osobito će se pamtiti emocijama nabijen koncert u Sarajevu koji će barem jedan član grupe (Larry Mullen jr.) pamtiti kao najveći događaj svoje glazbene karijere. Da stvari budu dramatičnije, na tom je koncertu Bonu pukao glas već nakon četvrte pjesme ali njegova silna želja i nevjerovatna publika pomogle su da se koncert nastavi do zadnje pjesme. Možda zvuči nevjerovatno obzirom na izostanak Bonovog glasa, no radi se o sigurno jednom od najboljih koncerata uopće. Što zbog simbolike koju sam koncert nosi, što zbog agonije koju je Bono prošao na tom koncertu (više puta obraća se publici i na trenutke Bogu i moli za pomoć).
Sarajevska epizoda U2-a i općenito razdoblje POPMARTA će kod autora ovih redaka ostati zapamćena kao najsvjetliji trenutak U2-a, ne samo zbog glazbe već prvenstveno trenutaka poput onih u Sarajevu (sličnu simboliku su imali koncerti u Santiagu, Buenos Airesu, Johannesburgu....).
Nakon Europe, U2 je obišao i ostatak svijeta (Argentina, Brazil, Čile, JAR, Japan, Australija). Kao i uvijek, koncerti u Južnoj Amrici su bili pun pogodak a neki od njih su ovjekovječeni kao služebeni release na VHS-u (Mexico City).
Turneja je nakon 94 koncerta i gotovo godinu dana završila odličnim koncertom u Johannesburgu.
Financijska bilanca turneje je bila izrazito nepovoljna za U2, golemi troškovi transporta opreme i održavanja nevjerovatne pozornice i opreme, pristupačne cijene karata i slaba posjećenost koncerata rezultirali su sa 20 miljuna dolara gubitka koji je djelomično pokriven prodajom fanovskih rekvizita.
Svi kasniji osvrti na turneju POPMART i album POP uglavnom nose negativan predznak, većinom zbog debakla na prvih par koncerata i slabe zarade. Međutim, bez dlake na jeziku može se reći da se radi o notornoj gluposti, vjerojatnom prepisivanju kritika i papagajskom ponavljanju.Jer kod POPMARTA se radilo o pomno, do zadnjeg dijela, isplaniranom showu koji je sa dolaskom u Europu a posebno u Južnoj Americi, pokazao svu svoju raskoš, kako glazbenu, tako i onu duhovnu.
© u2croatia.net